Postojao je nekada jedan car po imenu Trojan, a imao je
uši kao koza. Svakoga jutra, kad bi ga berberin brijao,
car bi ga pitao dali ima na njemu nešto čudno. Svaki
berberin be rekao da vidi na caru kozije uši i svakog
takvog berberin car bi naređivao da odmah pogube. Uskoro
je u cijelom carstvu ostao svega jedan berberin-berberin
majstor. No, na sreću ovog berberina majstora, on se
iznenada istinski razboli i umjesto njega u dvor pođe
njegov učenik.
Uostalom, kao i svim berberima, tako i njemu car postavi
pitanje dali primjećuje nešto čudno na njemu. Berberin je
odmah odgovorio da ne vidi ništa cudno. Caru se svidio
taj odgovor, pa je zahtijevao da ga svakog dana brije samo
taj mladić, a plaćao ga je dvanaest zlatnika svaki put.
Međutim, berberin majstor je primijetio da je njegov
učenik uznemiren, jer je i on primijetio kod cara kozije
uši, pa je žarko želio da s nekim podijeli tu tajnu.
"Nemoj meni kazivati tvoje tajne," savjetova ga majstor
berberin,"no otiđi van grada, iskopaj rupu u zemlji i
šapni tajnu u rupu."
Dječak radosno prihvati ovaj savjet i odmah se osjećao
mnogo bolje. Nekoliko nedjelja docnije iz rupe, u koju je
uenik šapnuo svoju tajnu, izraste drvo, a čobani,
dokoni, odsijekoše grane za frule. Ali gle nevolje, frule
su svirale samo jednu pjesmu, koja je glasila: "U cara T
rojana kozije uši!" Uskoro i car saznade za tu pjesmu,
pa posla po dječaka i ovaj morade da mu prizna. Car povede
dječaka sa sobom do izniklog drveta, pa sam napravi frulu
od stabljike. Kad je zasvirao, lijepo su se čule riječi: " U
cara Trojana kozije uši ". Car je tek tada shvatio da je
zemlja odala njegovu tajnu, pa je poštedio dječaka,
premda mu nikada više nije dozvolio da ga brije.
Nazad
